Osiguranje od nesreca na poslu i profesionalnih bolesti (gesetzliche   Unfallversicherung)

 

Prava po ovom osiguranju su regulisana u zakonu koji se zove SGB VII. Zakonodavac pravi razliku izmedju nesreca na poslu i profesionalnih oboljenja. Uskoro svim privrednim bransama postoji pravilo da firme (poslodavci) moraju osigurati svoje radnike od nesreca na poslu. Radnik sam ne placa nista za to osiguranje vec troskove tog osiguranja snosi iskljucivo poslovodac. Pojam nesrece na poslu je u zakonu strogo definisan. Tako postoje nesrece za vrijeme obavljana poslovnih djelatnosti ali i nesrece koji se dogode na putu do radnog mjesta odnosno na povratku sa radnog mjesta. Dakle i saobracajna nesreca koja se dogodila na uobicajenom putu od mjesta zivljenja do mjesta rada se smatra nesrecom na poslu. Kao i u svim drugim oblastima odstetnog prava (Schadensersatzsrecht) i u ovim pitanjima vazi princip da osiguranje treba da plati kompletnu stetu koja je posledica odredjene nesrece na poslu. Izmedju same nesrece na poslu i zdravstvenog stanja mora da postoji direktna veza ( takozvani kausailitet) . Na primjer: Ako je neko pao na gradjevini i prilikom neki operacije dozivio zbog slabog srca srcani udar onda srcani udar nije direktna posljedica nesrece na poslu vec indirektna. Troskove lijecenja od posljedica nesrece na poslu snosi takozvanih Berufsgenossenschaft i to ne samo vidljive troskove (boravak u bolinici, operacije isl.) vec i sve druge troskove (na primjer troskove taxija za odlazak u bolnicu i slicno). Cak i troskove takozvanog Krankengeld-a koji radnik dobiva od svoje Krankenkasse snosi Berufsgenossenschaft na taj nacin sto oni Krankenkassi vrate te troskove. Da bi sam radnik dobio odredjeno obestecenje zbog nesrece na poslu potrebno je da su posljedice nesrece na poslu umanjile njegovu radnu sposobnost najmanje dvadeset posto te da posljedice traju najmanje 6 mjeseci nakon nesrece. U tom slucaju radnik ima pravo na takozvanu Verletztenrente.